Prvi sat nakon rođenja

Mnogi osjećaju da je prvi sat nakon rođenja veoma važan kako za novorođenče tako i za majku. On djelomično može odrediti kako će se dijete odnositi prema svojoj majci, što zauzvrat može utjecati na to kako će pristupati drugim ljudima i svijetu oko sebe. Taj kritični period nakon rođenja može vjerojatno utjecati na čovjekovu sposobnost da voli i općenito da stvara veze. Stoga se osobito brinemo da u to vrijeme osiguramo toplu i sigurnu klimu koja potiče intimnost između majke i djeteta.

Produženi dodir kože uz kožu, a osobito bebino sisanje povezano sa snažnim osjećanjima, zapravo stimuliraju izlučivanje ženinih hormona. Ovo izlučivanje zauzvrat uzrokuje dalje kontrakcije koje su neophodne za spontano istiskivanje placente. Placenta može izići pri prvom dodiru majke i bebe ili tek tijekom trideset minuta ili više. Nema smisla žuriti. Važnije je da se placenta lako odvoji nego da iziđe brzo; što je manje žurbe, to je manji rizik krvarenja. Kada žena osjeti kontrakcije koje signaliziraju odvajanje placente, prirodno je da će se nekoliko trenutaka manje fokusirati na dijete. Može poželjeti leći, držeći bebu u rukama; ako je tako, najbolje je leći na lijevi bok tako da ne pritišće venu cavu, može također ponovo zauzeti poduprti čučeći položaj. Povremeno je korisno primijeniti pritisak upravo iznad stidne kosti, da bi se provjerilo je li se placenta odvojila (ako se vrpca ne povuče nagore, placenta je spremna za izlazak). Ali to majci pričinja bol i neprijatnost i rijetko je neophodno. U većini slučajeva, izlazak placente se dešava bez ikakvog uplitanja s naše strane.

Krajnje smo fleksibilni glede vremena presijecanja vrpce. Tako dugo dok su majka i beba sretne zajedno, nema razloga da je se presiječe ako je dovoljno duga da dopušta laki kontakt između majke i bebe.

Ljudi nas ponekad pitaju zašto kupamo bebe tako brzo nakon rođenja. Ne možemo stvarno odgovoriti na to pitanje: to je kao da su pitali: "Čemu zadovoljstvo?" Tkogod je ikada vidio novorođenče kako leži u kupki, široko otvorenih očiju, sretno što otkriva svijet, ne postavlja takvo pitanje. Naravno, kupanje ima također i fiziološke blagodati: to je odličan i prijatan način da se stimulira bebina koža.

Majka sada ponovo uzima dijete u ruke i konačno novorođenče počinje ponovo, ili možda po prvi puta, sisati. Vrijeme prvoga sisanja se kod svake majke i djeteta razlikuje. Može se desiti odmah ili tek nakon pola sata ili sat nakon rođenja. Obično se "refleks traženja bradavice" pojavljuje unutar jednoga sata, i gledamo kako beba okreće glavu sa strane na stranu da bi našla majčinu bradavicu. Da bi se rano sisanje desilo u rađaonici, moramo stvoriti uvjete koji stimuliraju potpuno funkcioniranje bebinih osjeta. Bebi je najlakše da se hrani kada majka sjedi uspravno, jer je tada njena bradavica najdostupnija. I najbolje je ako se bebine ruke mogu nesmetano kretati uokolo. Prije nekog vremena počeli smo novorođenčad umatati u pokrivače, umatanje nakon kupanja značilo je da ih dulje vremena držimo podalje od njihovih majki. Uskoro smo, međutim, primijetili da te bebe uglavnom počinju kasnije sisati i shvatili smo da je to povezano s činjenicom da im ruke nisu slobodne za dodirivanje majčine kože.

Sva osjetila imaju svoju ulogu u stvaranju ranoga vezivanja. Djeca ustanovljuju svoje prve veze s majkom vjerojatno na osnovi mirisa; stoga bolnički antiseptički mirisi mogu ometati stvaranje rane povezanosti. Isto tako djeluje nazočnost mnoštva ljudi pri porodu. Mir je iznimno važan. Što manje ljudi, manje buke, to lakše majka i dijete uzajamno komuniciraju. Budući da bebe otvaraju oči dok sisaju, soba treba biti blago osvijetljena da se ne bi osupnule. Važno je primijetiti da su osnovne potrebe porodilje - prigušeno osvjetljenje, tišina i toplina - iste kao i novorođenčetove.

Iako smo tu scenu vidjeli tisuće puta, još uvijek je gledamo s beskrajnim čuđenjem. Ne samo da djeca gotovo odmah znaju kako tražiti i naći majčinu dojku, već majke također znaju što učiniti - one istinktivno djeluju da pomognu nahraniti svoju bebu. Majka će sjesti, privinuti dijete uz grudi, pogledati ga u oči, i pokretati dojku uokolo dok se bradavica ne nađe u bebinim ustima. Ponekad će čak i majka, koja uopće nije imala namjere dojiti, priljubiti dijete odmah po porodu, ne sjetivši se da je planirala hranjenje na bočicu.

Prvi sat nakon rođenja tek je nedavno postao objekt znanstvenog ispitivanja. Do 30-ih i 40-ih godina XX. stoljeća, psihoanalitičari su bili stvarno jedini koji su razabirali važnost ranoga djetinjstva. Međutim, njihovo zanimanje za djetinjstvo je ostalo akademsko i apstraktno. Oni su malo ili nimalo vremena provodili s majkama i novorođenčadi. Fokusirali su se na majčinski simbolizam mlijeka i dojki i prenaglasili važnost zadovoljavanja gladi u formiranju veze između majke i djeteta. Njihova isključiva koncentracija na tu vezu zasjenila je činjenicu da dijete ima i druge potrebe - na primjer, potrebu za dodirom. Radovi Konrada Lorenza i Nikolasa Tinbergena, objavljeni ranih 50-ih godina, po prvi puta su pred oči javnosti iznijeli etologiju - znanstveno istraživanje ponašanja životinja. Svatko je tada čuo za Lorenzove guščiće koji su se nakon rođenja vezali za prvo veliko tijelo s kojim su došli u dodir, vjerujući da je čak i bradati čovjek ili guska od kartona, njihova majka.

S etologijom se pojavio koncept "privrženosti", "vezivanja" i "kritičkog" ili "osjetljivog" perioda - relativno kratke faze tijekom koje se, smatralo se, pojavljuju velike promjene u ponašanju. Znanstvenici su počeli ispitivati rane odnose majke i mladunčadi kod ptica, štakora, koza i majmuna. Ali sve do ovih dana, jedva da je bilo koje etološko ispitivanje istraživalo rane veze između žena i njihovih beba. Nekoli-cinu koji su pokušali teško je protumačiti zbog, u zapadnim bolnicama uobičajenog, nekontroliranog uplitanja medicinskog osoblja i tehnologije u proces rađanja.

Istraživanje tijekom 60-ih godina dalo je dokaze fiziološke, posebice hormonalne osnove te vezanosti. Terkel i Rosenblatt su 1968. god. pokušali odrediti da li se određene tvari koje reguliraju majčinsko ponašanje, prenose krvnom plazmom. Uštrcali su jednoj skupini štakorica, koje se još nisu parile, krvnu plazmu uzetu od štakorica koje su se upravo okotile, unutar 24 sata nakon koćenja, a drugoj skupini štakorica koje se još nisu parile plazmu od štakorica koje nisu kotile. Trećoj skupini je uštrcana solna otopina. Štakorice iz prve skupine, kojima je uštrcana plazma od štakorica majki, znatno su ranije pokazale majčinsko ponašanje nego štakorice u ostalim skupinama. Čini se stoga da je nastup majčinskog ponašanja bio povezan s aktivnošću spolnih hormona - povišenom razinom estrogena i prolaktina i sniženim razinama progesterona u krvi štakorica, odmah nakon poroda. Ubrizgavanje tih hormona potvrdilo je ovaj nalaz. Ipak, velika je količina podataka ostala neobjašnjena. Na primjer, štakorice kojima nije ubrizgana poslijeporođajna plazma drugih štakorica, nakon što su nekoliko dana neprestano bile u kontaktu s mladunčadi, ispoljavale su jednako majčinsko ponašanje. To je bilo točno čak i za mužjake! Konačno, Terkel i Rosenblatt su bili navedeni pretpostaviti "prijelazni period" tijekom kojega se regulacija majčinskog ponašanja prenosi s hormonalne na nehormonalnu osnovu.

Iznenada, u posljednjem desetljeću, otkrivanje neurohormona dalo je novi važan ključ za fiziološku osnovu "vezivanja". Mi još ne znamo precizno kako djeluje neurohormonalni sustav, ali znamo da endorfini, neurohormoni koji olakšavaju bol, također potiču osjećanja zadovoljstva i blagodati; da igraju ulogu u prijateljstvu, ljubavi, seksu i svim vrstama privrženog ponašanja, gdje potiču brižno "udvaračko" ponašanje i stvaraju navike uzajamne ovisnosti. Osim toga, neurohormoni igraju ulogu u svim oblicima privrženosti i naklonosti u svakodnevnom životu, neovisno o aktivnosti spolnih hormona. Oni konačno mogu objasniti aktiviranje majčinskog ponašanja čak i u odsutnosti poroda.

Neurohormoni su također iznimno važni tijekom rađanja, tijekom trudova (kada kao što smo vidjeli, ublažuju bol) i nakon poroda. Kada zamijetimo da su, nakon poroda, razine endorfina u krvi majke i djeteta porasle, opažamo kako sustav endorfina pridonosi stvaranju međuovisnosti majke i djeteta - procesa vezivanja. Činjenica da je razina endorfina u majčinoj krvi viša nakon vaginalnog poroda nego nakon carskog reza, još je jedan argument protiv ometanja procesa rađanja. Slična kritika se odnosi na uporabu sredstava za ublažavanje boli i sintetičkih hormona koji, natječući se s prirodnim hormonima, mijenjaju složenu prirodnu hormonalnu ravnotežu, djeluju na osjećanje majke nakon poroda, i tako utječu na dinamizam vezivanja.

Svi nas ti nalazi ohrabruju na to da se brižno pozabavimo i pospješimo taj prvi, važan kontakt majke i djeteta. Bebina početna veza s drugim ljudskim bićem može služiti kao čudesan model za kvalitetu privrženosti i naklonosti. To ne znači da su majke i bebe koje nemaju priliku za takav idealni prvi kontakt na duge pruge u lošijem položaju od onih koje imaju, ili da će ta djeca kada odrastu nužno biti manje stabilni i manje sposobni da vole ili da osjećaju zadovoljstvo. Kultura, okruženje, društveno uvjetovanje imat će veće djelovanje na bilo kojeg pojedinca nego ono što se dešava tijekom nekoliko ranih "kritičnih" trenutaka i zacijelo mogu nadoknaditi sve što nedostaje u početku. Ljudska bića, na kraju krajeva, nisu guščići. Ali zašto ne učiniti početak što je moguće pozitivnijim? Zašto ne povećati svakome šanse? Nismo li mi, opstetričari i primalje, kao profesionalci, odgovorni i za nešto što prelazi usko medicinsku pomoć? Mijenjajući početne kontakte koje ljudi imaju s drugima na početku života jedan je konkretan način kojim možemo humanizirati naš svijet.

Autor: dr. sci. Michel Odent, dr. med., Institut za primarno zdravlje, London
iz iskustva porođajnog tima u bolnici Pithiviers, Francuska
poglavlje iz knjige "Preporod rađanja" (Ostvarnje, 2001.)
Copyright: Ostvarenje, Lekenik. Objavljeno uz dozvolu izdavača.
Slika: PublicDomainPictures from Pixabay

Pročitano: 53783 puta.