01. 12. 2010.
Mnogi osjećaju da je prvi sat nakon rođenja
veoma važan kako za novorođenče tako i za majku. On djelomično
može odrediti kako će se dijete odnositi prema svojoj majci,
što zauzvrat može utjecati na to kako će pristupati drugim
ljudima i svijetu oko sebe. Taj kritični period nakon rođenja
može vjerojatno utjecati na čovjekovu sposobnost da voli i
općenito da stvara veze. Stoga se osobito brinemo da u to
vrijeme osiguramo toplu i sigurnu klimu koja potiče intimnost
između majke i djeteta.
Produženi dodir kože uz kožu, a osobito bebino
sisanje povezano sa snažnim osjećanjima, zapravo stimuliraju
izlučivanje ženinih hormona. Ovo izlučivanje zauzvrat uzrokuje
dalje kontrakcije koje su neophodne za spontano istiskivanje
placente. Placenta može izići pri prvom dodiru majke i bebe
ili tek tijekom trideset minuta ili više. Nema smisla žuriti.
Važnije je da se placenta lako odvoji nego da iziđe brzo;
što je manje žurbe, to je manji rizik krvarenja. Kada žena
osjeti kontrakcije koje signaliziraju odvajanje placente,
prirodno je da će se nekoliko trenutaka manje fokusirati na
dijete. Može poželjeti leći, držeći bebu u rukama; ako je
tako, najbolje je leći na lijevi bok tako da ne pritišće venu
cavu, može također ponovo zauzeti poduprti čučeći položaj.
Povremeno je korisno primijeniti pritisak upravo iznad stidne
kosti, da bi se provjerilo je li se placenta odvojila (ako
se vrpca ne povuče nagore, placenta je spremna za izlazak).
Ali to majci pričinja bol i neprijatnost i rijetko je neophodno.
U većini slučajeva, izlazak placente se dešava bez ikakvog
uplitanja s naše strane.
Krajnje smo fleksibilni glede vremena presijecanja
vrpce. Tako dugo dok su majka i beba sretne zajedno, nema
razloga da je se presiječe ako je dovoljno duga da dopušta
laki kontakt između majke i bebe.
Ljudi nas ponekad pitaju zašto kupamo bebe
tako brzo nakon rođenja. Ne možemo stvarno odgovoriti na to
pitanje: to je kao da su pitali: "Čemu zadovoljstvo?"
Tkogod je ikada vidio novorođenče kako leži u kupki, široko
otvorenih očiju, sretno što otkriva svijet, ne postavlja takvo
pitanje. Naravno, kupanje ima također i fiziološke blagodati:
to je odličan i prijatan način da se stimulira bebina koža.
Majka sada ponovo uzima dijete u ruke i konačno
novorođenče počinje ponovo, ili možda po prvi puta, sisati.
Vrijeme prvoga sisanja se kod svake majke i djeteta razlikuje.
Može se desiti odmah ili tek nakon pola sata ili sat nakon
rođenja. Obično se "refleks traženja bradavice"
pojavljuje unutar jednoga sata, i gledamo kako beba okreće
glavu sa strane na stranu da bi našla majčinu bradavicu. Da
bi se rano sisanje desilo u rađaonici, moramo stvoriti uvjete
koji stimuliraju potpuno funkcioniranje bebinih osjeta. Bebi
je najlakše da se hrani kada majka sjedi uspravno, jer je
tada njena bradavica najdostupnija. I najbolje je ako se bebine
ruke mogu nesmetano kretati uokolo. Prije nekog vremena počeli
smo novorođenčad umatati u pokrivače, umatanje nakon kupanja
značilo je da ih dulje vremena držimo podalje od njihovih
majki. Uskoro smo, međutim, primijetili da te bebe uglavnom
počinju kasnije sisati i shvatili smo da je to povezano s
činjenicom da im ruke nisu slobodne za dodirivanje majčine
kože.
Sva osjetila imaju svoju ulogu u stvaranju
ranoga vezivanja. Djeca ustanovljuju svoje prve veze s majkom
vjerojatno na osnovi mirisa; stoga bolnički antiseptički mirisi
mogu ometati stvaranje rane povezanosti. Isto tako djeluje
nazočnost mnoštva ljudi pri porodu. Mir je iznimno važan.
Što manje ljudi, manje buke, to lakše majka i dijete uzajamno
komuniciraju. Budući da bebe otvaraju oči dok sisaju, soba
treba biti blago osvijetljena da se ne bi osupnule. Važno
je primijetiti da su osnovne potrebe porodilje - prigušeno
osvjetljenje, tišina i toplina - iste kao i novorođenčetove.
Iako smo tu scenu vidjeli tisuće puta, još
uvijek je gledamo s beskrajnim čuđenjem. Ne samo da djeca
gotovo odmah znaju kako tražiti i naći majčinu dojku, već
majke također znaju što učiniti - one istinktivno djeluju
da pomognu nahraniti svoju bebu. Majka će sjesti, privinuti
dijete uz grudi, pogledati ga u oči, i pokretati dojku uokolo
dok se bradavica ne nađe u bebinim ustima. Ponekad će čak
i majka, koja uopće nije imala namjere dojiti, priljubiti
dijete odmah po porodu, ne sjetivši se da je planirala hranjenje
na bočicu.
Prvi sat nakon rođenja tek je nedavno postao
objekt znanstvenog ispitivanja. Do 30-ih i 40-ih godina XX.
stoljeća, psihoanalitičari su bili stvarno jedini koji su
razabirali važnost ranoga djetinjstva. Međutim, njihovo zanimanje
za djetinjstvo je ostalo akademsko i apstraktno. Oni su malo
ili nimalo vremena provodili s majkama i novorođenčadi. Fokusirali
su se na majčinski simbolizam mlijeka i dojki i prenaglasili
važnost zadovoljavanja gladi u formiranju veze između majke
i djeteta. Njihova isključiva koncentracija na tu vezu zasjenila
je činjenicu da dijete ima i druge potrebe - na primjer, potrebu
za dodirom. Radovi Konrada Lorenza i Nikolasa Tinbergena,
objavljeni ranih 50-ih godina, po prvi puta su pred oči javnosti
iznijeli etologiju - znanstveno istraživanje ponašanja životinja.
Svatko je tada čuo za Lorenzove guščiće koji su se nakon rođenja
vezali za prvo veliko tijelo s kojim su došli u dodir, vjerujući
da je čak i bradati čovjek ili guska od kartona, njihova majka.
S etologijom se pojavio koncept "privrženosti",
"vezivanja" i "kritičkog" ili "osjetljivog"
perioda - relativno kratke faze tijekom koje se, smatralo
se, pojavljuju velike promjene u ponašanju. Znanstvenici su
počeli ispitivati rane odnose majke i mladunčadi kod ptica,
štakora, koza i majmuna. Ali sve do ovih dana, jedva da je
bilo koje etološko ispitivanje istraživalo rane veze između
žena i njihovih beba. Nekoli-cinu koji su pokušali teško je
protumačiti zbog, u zapadnim bolnicama uobičajenog, nekontroliranog
uplitanja medicinskog osoblja i tehnologije u proces rađanja.
Istraživanje tijekom 60-ih godina dalo je
dokaze fiziološke, posebice hormonalne osnove te vezanosti.
Terkel i Rosenblatt su 1968. god. pokušali odrediti da li
se određene tvari koje reguliraju majčinsko ponašanje, prenose
krvnom plazmom. Uštrcali su jednoj skupini štakorica, koje
se još nisu parile, krvnu plazmu uzetu od štakorica koje su
se upravo okotile, unutar 24 sata nakon koćenja, a drugoj
skupini štakorica koje se još nisu parile plazmu od štakorica
koje nisu kotile. Trećoj skupini je uštrcana solna otopina.
Štakorice iz prve skupine, kojima je uštrcana plazma od štakorica
majki, znatno su ranije pokazale majčinsko ponašanje nego
štakorice u ostalim skupinama. Čini se stoga da je nastup
majčinskog ponašanja bio povezan s aktivnošću spolnih hormona
- povišenom razinom estrogena i prolaktina i sniženim razinama
progesterona u krvi štakorica, odmah nakon poroda. Ubrizgavanje
tih hormona potvrdilo je ovaj nalaz. Ipak, velika je količina
podataka ostala neobjašnjena. Na primjer, štakorice kojima
nije ubrizgana poslijeporođajna plazma drugih štakorica, nakon
što su nekoliko dana neprestano bile u kontaktu s mladunčadi,
ispoljavale su jednako majčinsko ponašanje. To je bilo točno
čak i za mužjake! Konačno, Terkel i Rosenblatt su bili navedeni
pretpostaviti "prijelazni period" tijekom kojega
se regulacija majčinskog ponašanja prenosi s hormonalne na
nehormonalnu osnovu.
Iznenada, u posljednjem desetljeću, otkrivanje
neurohormona dalo je novi važan ključ za fiziološku osnovu
"vezivanja". Mi još ne znamo precizno kako djeluje
neurohormonalni sustav, ali znamo da endorfini, neurohormoni
koji olakšavaju bol, također potiču osjećanja zadovoljstva
i blagodati; da igraju ulogu u prijateljstvu, ljubavi, seksu
i svim vrstama privrženog ponašanja, gdje potiču brižno "udvaračko"
ponašanje i stvaraju navike uzajamne ovisnosti. Osim toga,
neurohormoni igraju ulogu u svim oblicima privrženosti i naklonosti
u svakodnevnom životu, neovisno o aktivnosti spolnih hormona.
Oni konačno mogu objasniti aktiviranje majčinskog ponašanja
čak i u odsutnosti poroda.
Neurohormoni su također iznimno važni tijekom
rađanja, tijekom trudova (kada kao što smo vidjeli, ublažuju
bol) i nakon poroda. Kada zamijetimo da su, nakon poroda,
razine endorfina u krvi majke i djeteta porasle, opažamo kako
sustav endorfina pridonosi stvaranju međuovisnosti majke i
djeteta - procesa vezivanja. Činjenica da je razina endorfina
u majčinoj krvi viša nakon vaginalnog poroda nego nakon carskog
reza, još je jedan argument protiv ometanja procesa rađanja.
Slična kritika se odnosi na uporabu sredstava za ublažavanje
boli i sintetičkih hormona koji, natječući se s prirodnim
hormonima, mijenjaju složenu prirodnu hormonalnu ravnotežu,
djeluju na osjećanje majke nakon poroda, i tako utječu na
dinamizam vezivanja.
Svi nas ti nalazi ohrabruju na to da se brižno
pozabavimo i pospješimo taj prvi, važan kontakt majke i djeteta.
Bebina početna veza s drugim ljudskim bićem može služiti kao
čudesan model za kvalitetu privrženosti i naklonosti. To ne
znači da su majke i bebe koje nemaju priliku za takav idealni
prvi kontakt na duge pruge u lošijem položaju od onih koje
imaju, ili da će ta djeca kada odrastu nužno biti manje stabilni
i manje sposobni da vole ili da osjećaju zadovoljstvo. Kultura,
okruženje, društveno uvjetovanje imat će veće djelovanje na
bilo kojeg pojedinca nego ono što se dešava tijekom nekoliko
ranih "kritičnih" trenutaka i zacijelo mogu nadoknaditi
sve što nedostaje u početku. Ljudska bića, na kraju krajeva,
nisu guščići. Ali zašto ne učiniti početak što je moguće pozitivnijim?
Zašto ne povećati svakome šanse? Nismo li mi, opstetričari
i primalje, kao profesionalci, odgovorni i za nešto što prelazi
usko medicinsku pomoć? Mijenjajući početne kontakte koje ljudi
imaju s drugima na početku života jedan je konkretan način
kojim možemo humanizirati naš svijet.
Pročitano: 51687 puta