Porod u privatnom rodilištu

Porod u privatnom rodilištu


Porod u privatnom rodilištu

podobnik Dani oko rođenja djeteta svakako su apsolutno najvažniji dani u životu svake žene. Stoga ne govorimo o "samo četiri dana u rodilištu", kako su mi skeptici znali govoriti kada bih im odgovarala da ne idem u najbliže (zabočko) rodilište već u privatno rodilište Podobnik u Zagreb . Osim što smo iz čisto razumnih razloga tih dana toliko nerazumne, osjetljive, pune pitanja i strepnji; onaj drugi, veći dio razloga donose hormoni koji svoje divljanje, započeto još tijekom trudnoće, sada naprosto puštaju do maksimuma ostavljajući naš mozak da se bori s tom navalom nerazumljivih emocija.

Jednim dijelom tu je zaslužan smještaj odnosno udobnost apartmana u Poliklinici Podobnik, no najveću zaslugu zašto sam se ja osjećala kao da sam na ljetovanju u nekom vrhunskom hotelu, a ne u rodilištu, zaslužuje osoblje. Tople riječi, osmijesi, zagrljaji kada plačeš nad svojom bebom,… sve te sitne geste u tim su najvažnijim trenucima velike kao svijet i obilježavaju nam sjećanja i osjećaje zauvijek. Rađala sam već dvaput do sada u drugome rodilištu, ležala s 6 do 8 rodilja u istoj sobi, dijelila kupaonicu s cijelim hodnikom i vjerujte mi (vi koje još niste rađale) svaka od nas nosila je onaj isti nemir, iste brige, isti jad u sebi. Nemaš koga što pitati, nemaš od koga čuti kakvu utjehu, vidiš samo užurbano osoblje, čuješ samo nužne riječi od kojih ti je pola ionako nerazumljivo. Jamčim vam, kada jednom uđete u ovo rodilište, neće vam pasti na pamet ikada više kročiti u neko drugo niti posjetiti ijednog drugog ginekologa.

Dolazak u rodilište Podobnik



Evo i nas, u 7 sati ujutro, prvog ponedjeljka u mjesecu srpnju, moj suprug i ja zvonimo na vrata. Nisam se nimalo otvarala, bit će to 8. dan preko termina i vrijeme je da se nešto poduzme s naše (tj. njihove ;-) ) strane. U prilog mi zaista nije išla ni činjenica da sam i prve dvije trudnoće prenijela do krajnje dopuštene granice i zbog svega toga je tri dana ranije moja ginekologinja dr. Gebauer predložila termin za indukciju poroda.

podobnik Uvode nas u apartman i ostavljaju nekih pola sata same dok se raspremim. A apartman je… nemam riječi, ali ne sliči na bolnički. LCD "telka" na zidu, ormarina s vješalicama, policama, ladicama… Presvlačilica za bebu i puna ladica potrepština za male guze: kremice, pelene, maramice, gazice… Ormarić s hladnjakom i litra soka. Telefon. Internet. Krevet s daljinskim upravljačem za raznorazna namještanja položaja (posebno zanimljiv mojim klinjama tijekom posjeta :D ). Kauč za posjetitelje. A kupaonica… pa to bolje izgleda od moje doma. U svakom trenu tamo bi bile po dvije spavaćice, dva paketa uložaka, deblji ulošci za ispod i hrpa jednokratnih gaćica. I tako se ja raspremam u nevjerici, presvlačim u spavaćicu i čekam. Dolazi sestra, kuca na vrata, rukuje se s nama i predstavlja. Kasnije uviđam da je to običaj baš svakog zaposlenika ovog rodilišta.

Priprema za porod



Sestra se vraća, objašnjava daljnje postupke. Pitam je za brijanje i klistir, na što ona odgovara da mogu odbiti ako želim. Hvala, ali ne bih! Samo dajte. Ne da mi se zbog nekakvih "kak' su to naše bakice obavljale" principa riskirati bakterije i vlastite fekalije tijekom poroda. Štošta su te naše bakice radile, pa ipak ne mijenjamo udobnosti današnjeg života za ondašnji i tim mi više nije jasno zašto su neki ljudi to spremni učiniti i to baš u ovom slučaju kada je u pitanju sigurnost i zdravlje ne samo nas već i naših beba.

Dolazi liječnik, predstavlja se i objašnjava kako će mi nanijeti gel za poticanje trudova i što je to. Najobičniji pregled, ništa drugačiji od ostalih, osim što prstima nanosi malo gela. Trebam ležati najmanje sat vremena nakon nanošenja da mi ne bi iscurilo van, a ako se treba ponoviti može se u razmaku od 3 – 4 sata, najviše triput na dan – s tim da se najčešće i ne dočeka treći postupak. Ali ne bih ja bila ja, kada ne bih i s tim malo duljila…

Objašnjavaju mi da ću preskočiti doručak za slučaj ako se gel odmah primi. U 8 sati dolazi doručak. Naviknuta na dvije kriške kruha i jednu marmeladicu (ako nam se posreći dobije se i mali maslac :D ), stvarno sam ostala bez riječi. Pahuljice, naresci, tri vrste kruha, voćni sokovi, jogurti, voće… Pitate se zašto doručak ako ja ne smijem jesti – e pa za mog muža koji onako pun suosjećanja jede za nas oboje :D . Poslije doručka dolazi kava – ponovno njemu, ja smo uživam u mirisu i prisjećam se zen pričicu o učitelju koji se grijao pogledom na vatru s druge planine. Ovdje moram dodati kako sam u ovih pet dana jela kao nikada u životu i da me samo malo tog zdravog razuma kojeg imam spriječlo da im ne otmem kuharicu na odlasku.

CTG Nakon prve ture ništa se ne događa, pa mi ga oko 12 ponovno nanose. Nešto slabašno počinjem osjećati i to odmah, ali nedovoljno jako da bih preskočila obrok. Trudovi na svake 4 minute, CTG bilježi 20-40 intenzitet. Dok mi se muž gosti uz nekakve mesine i tri kugle sladoleda za desert, ja također uživam uz nešto laganije juhu, pire krumpir i špinat.

Ulazeći u 4. sat toga popodneva, dobivam i svoju posljednju turu gela i srećom, počinje ono ozbiljnije. Trudovi svake dvije minute, na 60, 70… Poprilično već boli, ali bit će i gorih trenutaka :D Osim mene mislim da su čak nestrpljivija moja djeca koja me zovu u prosjeku dvaput u pola sata i pitaju jesam li rodila.

Oko 19 sati otvorena sam 5 centimetara, CTG bilježi i dalje konstantne trudove i vrijeme je za lagani put prema rađaonici. Mi još uvijek ne znamo ide li tatek sa mnom ili ne :D Pitah sestru smije li on izaći ako mu postane prenaporno, i smijem li ja njega "izbaciti" postane li meni prenaporno. Sestra se nasmije i kaže da ne (šaleći se, naravno), odluči li se za ulazak dobro će ga zavezati da ne mrda :D . I tako moj suprug zvani Tata Nimbač oblači zeleno odijelce (i mogu vam priznati ne izgleda ništa manje zgodnije no inače, dapače ;) ), navlači šlapice i mi krećemo…

Epiduralna anestezija



Rađaonica izgleda svemirski. Sve, baš sve u njoj izgleda mnogo modernije i drugačije od onoga što se inače viđa i naravno da takva je udobnost istog trena odagnala onaj neugodni osjećaj zbog očekivane neizvjesnosti, boli, straha koji bi mi se javljao čak i kada bih kroz čekaonicu tek čula kucanje nečijeg malog srca na CTG-u. Obavljamo klistir, brijanje izbjegoh jer sam se za to prethodno pobrinula :P. Tuširam se tamo u kupaonici te ulazim u rađaonicu gdje u 20 sati dobivam epiduralnu nakon razgovora s anesteziologom. Prethodno mi stavljaju infuziju u ruku. Namještam se u sjedeći položaj, koljena što više, brada što niže. Sestra temeljito dezinficira i ispire mjesto oko uboda, te stavlja sterilnu gazu. Zatim se dobiva lokalni anestetik u mjesto uboda (ubod je potpuno bezbolan), u ovom slučaju otprilike prema donjem dijelu leđa, tako da se ubod prave igle uopće ne osjeti. Kroz tu "igletinu" uvađa se kateter koji omogućava potpunu pokretljivost trudnice. Cjevčice se dobro zalijepe i nakon toga tim se može se pomicati po krevetu, ustajati, šetati. Sat vremena kasnije sestra me vodi do toaleta zbog mokrenja kojeg sam obavila bez ikakvog problema čim je – kako sam se tada našalila – spomenula potrebu za uvođenje katetera do mjehura u pacijentica kojima mokrenje ne bi uspjelo.

Bolovi nestaju. Postupno su se kroz nekoliko minuta pretvarali u sve slabije, dok bi na kraju bili zamijenjeni tek osjetom nimalo neugodnog guranja iznutra. I tako ja provodim sljedeća dva sata s osmijehom na licu, potpuno lišena one prestrašne boli (podsjećam da sam prva dva puta rađala bez epiduralne) kada se frčeš od bolova, kada ti svaki zvuk i dodir nenormalno idu na živce i kada se kazaljka na satu pomiče polako kao da je netko objesio uteg o nju. U međuvremenu sam dobila još nekoliko novih kapljica u venu, popularno zvanih DRIP, kako bi mi se ubrzalo otvaranje. S obzirom da se sve to duljilo, rekla sam da bi bila zahvalna toj bebi Klari, kada kasni već toliko dana, da barem danas ne zakasnim na svog Dr. Housea (inače očarana, da ne kažem opsjednuta serijom – čak sam i knjigu koju sam već nekoliko puta pročitala, ponijela sa sobom u rodilište :D ). I tako se osoblje šali sa mnom, računaju i prognoziraju da ću do početka serije (22:55 h) biti u apartmanu.

Porod



Oko 22 h počinje ono najavljeno popuštanje epiduralne i sad mi je već stvarno dosta. Lagano gurkanje iznutra postaje sve intenzivnije dok nije počela prava bol. A sve to trajalo je tek nekoliko minuta. Dolazi i pedijatrica, objašnjava rutinske postupke kako nas ništa ne bi iznenadilo ili uplašilo. Sestra me masirala kako bi ubrzala otvaranje, trebalo mi još samo malo. Počinjem osjećati pritisak koji je poznat svakoj mami koja je već jednom rodila – neodoljiva želja za jurnjavom na toalet, poput izuzetno tvrde stolice. Sestre polako dolaze, pripremaju pelenice na vagu, neke instrumentiće, navlače najlonske pregače. Imala sam osjećaj kao da sam na nekom rock koncertu izuzetno usklađenog benda (kakvih, usput rečeno, nažalost ima premalo na ovim područjima). U trenu se dio stola pod mojim nogama spušta dolje i pretvara u nižu policu na koju će poslije poroda spustiti bebu, a pod nogama mi se pojavljuju oslonci. Također se montiraju i ručkice, kako bi se tijekom izgona moglo uprijeti (a i tijekom trudova one koje ne uzimaju epiduralnu ne moraju savijati stalke za infuziju već se samo primiti za ručkice ;) ). U stotinku. Čim su te pripreme završile, ja počinjem rađati. Nekoliko tiskanja, jedna tiha psovka i beskonačno mnogo osmijeha koji će me pratiti do kraja života.

novorođenče Beba nije odmah zaplakala. Suprug mi kasnije priča da nije prošlo više od nekoliko sekundi, ali meni je to tada bila cijela vječnost. Kako li je tek njemu bilo vidjeti je kako izlazi s tri puta omotanom pupkovinom oko vrata! Još kada sam ugledala pedijatricu kako stoji nad njom s nekakvom cjevčicom, primila me potpuna panika. Ljubazno mi je objasnila da je sve u redu, samo joj treba malo pročistiti dišne puteve. I da dok gledam u nju i u osoblje ovako mirne, mirna mogu biti i ja.

Klara se rasplakala. Polegli su je malo na mene, zagrlila sam je onako sluzavu i krvavu. Dobila je APGAR 10/10 što me je znatno umirilo. Izvagana je i izmjerena, 3670 grama i 51 centimetar – dužinom i težinom točno između svoje starije braće.

Svaki porod kao da je jedini. Svako dijete kao da je jedino. Potpuno euforičan, na granici s normalnošću, osjećaj za koji mi se čini da preplavljuje cijeli svemir a ne samo mene kao majku. Ništa i nitko više ne postoji. Samo ta mala crvena beba, moj muž pokraj mene i dvoje nestrpljive dječice doma, koja mi sada jako nedostaju. Taj tren, 5. srpnja 2010., u 22 sata i 18 minuta stopio se u jedan – najsretniji trenutak, bit biti moga života – zajedno s ostalih nekoliko koje sam imala zadovoljstvo proživjeti, a svi uključuju moju malu obitelj.

novorođenče

Jasmina

Pročitano: 38309 puta

Novosti iz svijeta roditeljstva

Test na trudnoću na vašem mobitelu!
Svaka žena, koja se ikada pitala je li trudna ili ne, zna da je trominutno čekanje na očitavanje rezultata testa na trudnoću jedno od najduljih...
detaljnije
Muška kontracepcija
Žene više ne moraju razbijati glavu za koju će se kontracepciju odlučiti, niti ne moraju svoje tijelo izlagati dodatnim hormonima. Predstavljen...
detaljnije