LANA & LARA BORNA

"Đove moja, dođi mami, dođi ljubavi", nježno je govorila Lana Pavić svojoj 14-mjesečnoj kćerki Lari Borni pokušavajući je nagovoriti da pozira našem fotografu. No slatku crvenokosu djevojčicu sve je zanimalo... Na dan snimanja 28-godišnja manekenka doputovala je s kćerkom i majkom Marijom u Zagreb iz Novog Sada, a samo nekoliko dana prije bile su u Ljubljani. Odsjele su u zagrebačkom hotelu Westinu jer stan koji je Lana nedavno kupila u Zagrebu još nije uređen; ali uskoro će imati još jedan dom. Naime, lijepa i vitka manekenka prilagodila se životu između nekoliko europskih metropola u kojima posluje njezin nevjenčani suprug, poduzetnik Branimir Brkljač Bane. A čini se da ni njihovoj kćerkici putovanja ne padaju teško, nego s veseljem i nestrpljenjem dočekuje nove stvari i odrasta u malog kozmopolita.

GDJE ZAPRAVO ŽIVITE?
Malo u Budimpešti, malo u Ljubljani, povremeno dođemo u moj rodni Split, a svratimo i u Zagreb. Znam da se čini jako naporno, ali ta putovanja nisu došla preko noći, već sam tako počela funkcionirati od početka veze s Branimirom - čak sam i u trudnoći puno putovala. Naime, Branimirov je posao specifičan jer ima predstavništva u čak 20 zemalja i uistinu zahtijeva stalna putovanja. Naravno, dok nismo dobili dijete, putovali smo i ostajali koliko nam je odgovaralo u pojedinim gradovima, međutim posljednjih mjesec dana trudnoće i otkako sam rodila kćer trudimo se što bolje rasporediti vrijeme. Branimir pokušava obaviti posao u jednom danu, ode ranim jutrom prvim letom i vraća se kući navečer ili već sutradan ujutro kako bismo što više bili zajedno. Ako pak negdje mora ostati duže, onda zajedno putujemo i ostajemo barem tri tjedna na jednom mjestu, primjerice u Ljubljani ili Budimpešti.

Mala Lara – velika putnica

KAKO LARA BORNA PODNOSI PUTOVANJA?
Izbjegavam zrakoplove, iako su brži i možda praktičniji, no tada sam ovisna o redu letenja, a dijete pak ima svoj ritam. Draže mi je sjesti u auto, jer sam dobra vozačica i volim vožnju, a srećom između gradova u kojima živimo postoje autoceste i svugdje stignem za tri do četiri sata vožnje. Stoga obično ujutro nahranim Laru Bornu i kad ocijenim da je vrijeme za prvo spavanje, krećemo na put, tako da dobar komad puta malena provede spavajući, a kad se razbudi, obično stanemo kako bismo nešto pojele i promijenile pelenu.

JE LI VAM NAPORNO NEPRESTANO SE PAKIRATI I VOZITI SVE SA SOBOM?
Baš zbog takvog načina života uredili smo sve da u našim domovima u Ljubljani, Novom Sadu i Budimpešti, te u Splitu kod moje mame, a uskoro i u novom stanu u Zagrebu, imamo sve što trebamo: od osnovne garderobe do kozmetike i hrane. Naravno, uvijek moramo nešto ponijeti sa sobom, ali od velike su nam pomoći osobe koje te stanove održavaju i koje nam uskoče u pomoć prije nego što dođemo i nabave ono najosnovnije.

U svakom stanu imate i dječji krevetić?  
Ne, ali nemamo nikakvih problema jer Lara Borna spava s nama u krevetu i čini mi se da se to neće tako skoro promijeniti. Švicarskoj. K tome, u svim tim gradovima imamo prijatelje koji joj uvijek donesu neke igračkice i odjeću, pa uvijek imamo sve što nam je potrebno, ali ničega previše. To se pokazalo dobrim jer se tada i ona zaželi nekih igračkica.

Prvi rođendan

Gdje je lara borna proslavila prvi rođendan?
Željela sam da to bude negdje gdje se osjećam kao kod kuće i gdje imamo širu obitelj, pa je izbor pao na moj rodni Split. Došla su dječica mojih prvih rodica s kojima sam jako povezana, jer moja je mama iz velike obitelji koja broji četiri sestre i jednog brata, te nekoliko prijateljica sa svojom djecom i stvarno je bilo lijepo. Bili smo u jednom restoranu na obiteljskom ručku, baka Marija ispekla je tortu za unuku jer ona je najbolja slastičarka na svijetu. A vjerujte mi isprobala sam razne kolače i torte i nikada nisu bili ni blizu onima koje peče moja mama. K tome, sjećam se kako je bratu i meni ispunjavala želje, pa je radila torte u obliku barbike i nogometnog igrališta. Klinci su uživali jer sam angažirala agenciju za balone koji su bili u bijeloj i ružičastoj boji i cvjećara koji se pobrinuo za ružičaste ruže, te klauna. Sve je izgledalo kao neka bajka, čak i Branimirovom sinu, Larinom polubratu Ivanu, 18-godišnjaku koji upravo završava školovanje u jednoj američkoj školi u Švicarskoj. Ma sve je bilo super. Doista nema ničeg ljepšeg nego kad se obitelj okupi na nekom slavlju.

kakvo je dijete lara borna?
Sjećam se kad su supruga poslovni partneri pitali je li mu naporno i je li umoran jer beba vjerojatno ne spava noću, odgovorio je da svi spavamo kao male bebe i da se noću nitko ne budi. Lara Borna je društvena, vesela, uvijek nasmijana i kao što ste vidjeli, sva nekako treperi kad se veseli. Pripisujem zasluge dijelom i sebi jer sam dosta smirena, a to onda utječe i na dijete. Za razliku od supruga koji jest društven, ali u sebi ima i te neke vojvođanske, ravničarske sjete, čini mi se da je više na mene jer sam uvijek nasmijana i samoj sebi ne dozvoljavam loše dane. Pa možda je to osjetila još u mome trbuhu; ona je pravi veseljak i tako je i odgajamo. Naime, prije nego što sam rodila, umro mi je otac, pa je mojoj mami unuka doista razlog za život i veselje. No znaju je uhvatiti dani kad je tužna, a ja sam je obzirno zamolila da ne plače pred malenom. Tada je možda bolje da ode na nekoliko dana u Split kako bi imala mira i vremena za sebe, jer ipak je Lara Borna još malena i željela bih je poštedjeti negativnih emocija koje joj još ne možemo objasniti.

Dragocjena pomoć bake Marije

JE LI vam Mama uSKOčlLA u POMOć KAD STE RODILI?
Da, i priznajem, junački se drži. Jako sam vezana uz nju i nisam tip koji bi mogao dati svoje dijete u ruke nepoznatoj osobi. Mislim da mi čak to predstavlja i problem. U Ljubljani i Budimpešti sam našla dvije djevojke, one nisu baby sitterice, i ne ostavljam im malenu na brizi i pažnji, već dok sam ja kod kuće i kuham ili odgovaram na mailove, one se igraju s Larom Bornom i komuniciraju na slovenskom i mađarskom. Naime, po ocu malena ima pravo i na slovensko državljanstvo, a ja stvarno ne znam gdje će nas život odvesti, pa i nju kad odraste, stoga bih željela da odmalena uči jezike kako bi joj bilo što lakše u životu. Naravno, i ja sam počela učiti mađarski, a slovenski znam otprije.

S KIME STE SE NAJVIŠE SAVJETOVALI?
S mamom, ali puno toga sam intuitivno znala čim sam primila kćerkicu u ruke. Zanimljivo je međutim kako sam radila tipične greške kad je riječ o hranjenju i tu mi je pomogla upravo ta djevojka iz Ljubljane koja je socijalna radnica po struci. Nisam dopuštala Lari Borni da prčka po hrani u tanjuriću, nego sam se trudila da pojede obrok dok je topao i u nekom razumnom roku, pa sam joj u rukice stavljala igračke. To je bila pogreška jer s godinu dana djeca su u fazi da sve moraju primiti u ruku i isprobati, pa i isprljati se i namazati cijelu hranilicu u kojoj sjede za vrijeme obroka. No na taj način je ostala skoncentrirana na hranu i nije ju odbijala.

Porođaj u Budimpešti

ZAŠTO STE ODABRALI PRIVATNU KLINIKU U BUDIMPEŠTI ZA POROĐAJ?
Moju je trudnoću u Hrvatskoj pratio doktor Šimunić, kod kojeg idem godinama i koji je izvrstan stručnjak. Ali nisam se htjela odvajati od supruga u posljednjem periodu, a i on je želio biti na porodu, pa sam se odlučila za Budimpeštu. A kako je zdravstvo u mađarskoj dosta slično našim uvjetima, ipak sam
se odlučila za privatnu bolnicu u kojoj sam našla odličnu doktoricu koja nažalost nije govorila engleski. Ipak, nas dvije smo se odlično razumjele, a puno stvari joj nisam morala objašnjavati upravo zato što je žena koja je također dva puta rodila.

jeste li se bojali prirodnog porođaja ili STE Morali NA cARSKI REz?
Lara Borna je imala gotovo pet kilograma i bila je dugačka 61 centimetar, a dosta sam je i prenijela. Unatoč tome, doktori nisu željeli inducirati porod jer je s bebom bilo sve u redu. No zbog mojih uskih bokova i bebine veličine odlučeno je da moram na carski rez. A vjerujte mi, toga sam se najviše bojala jer sam osoba koja je pobornik svega što je prirodno. Znam da je to sada moderno i da se žene na takvu operaciju odlučuju i bez nekog medicinskog razloga, ali meni je još bio svjež gubitak oca koji je bolovao od karcinoma i na kraju krajeva umro od komplikacija nakon operacije, pa me je istinski bilo strah bolnice i operacije. Stoga sam odgađala i porod, svašta sam radila ne bih li dobila trudove i prirodno rodila, ali nije bilo šanse i morala sam hitno na operaciju. Sve je prošlo u najboljem redu, bila sam pod spinalnom anestezijom, pa vjerujem da je oporavak bio nešto lakši. K tome sam i sportski tip, oduvijek sam bila aktivna i već sam prvi dan rekla da maknu sve cjevčice od mene i osjećala sam se kao da sve mogu. Znala sam i na koji način ustati s kreveta a da ne opterećujem trbušne mišiće, a kako je malena bila otpočetka sa mnom u sobi, sve sam radila oko nje.

kako je vaš suprug izdržao porođaj?
Ja bih dobro istukla sve muškarce koji kažu da je to strašno i da oni to ne mogu. Ponašaju se kao da imaju 12 godina. Što je tu strašno?! Obično kažem da ni jednom nije bilo slabo kad je dijete radio. Ja sam za to da očevi budu na porodu; druga je situacija ako su komplikacije ili neka teža operacija, ili ako u bolnici nema uvjeta za takvo što. Ali doista ne shvaćam muškarce koji će u tom trenutku ostaviti svoju ženu na cjedilu... Moj Branimir je bio super, a nakon što sam čula plač i pomislila: Hvala Bogu, živa je - pitala sam ga je li sve u redu, jer je on imao bolji pogled od mene. Ali kad sam vidjela suprugov osmijeh, znala sam odgovor. I pitala sam ga još je li žensko, jer su se bez obzira na ultrazvučne preglede znala dogoditi iznenađenja.

jeste li željeli djevojčicu?
Nadala sam se da ću roditi kćer jer sam uvijek nekako na ženskoj strani, solidarna sam sa ženama i mislila sam da ću curici nekako lakše prenijeti sve što znam i uspješnije je odgajati. A ne smijemo zanemariti ni želju da je lickam i sređujem i odijevam u ružičasto. Šalim se, ali jako mi je drago što sam rodila djevojčicu.

Upoznavanje s bebom

sjećate li se svojeg prvog kontakta s bebom?
Kad sam je stavila na prsa, onako divnu, mirisnu, maznu i veliku - jer stvarno je bila težinom i dužinom kao beba od nekoliko mjeseci - osjetila sam neopisivu sreću. Rekla sam: „Bože, hvala ti."

je li vam na neki način bilo lakše ispočetka upravo zbog tako velike bebe?
Vjerojatno je. Nedavno je rodila moja prijateljica i kad sam vidjela njezinu bebu, koja je sasvim normalne težine i dužine za novorođenče, zaprepastila sam se kao je malena u odnosu na Laru Bornu u to vrijeme.

Dojenje do prvog odvajanja

jeste imali problema s dojenjem?
Nisam, jednostavno mi se upalio neki kliker u glavi i sve je išlo kako treba. Velika sam pobornica dojenja, ali mislim da trenutno doista vlada hajka na mame u vezi s dojenjem. Radi se presing na žene, a mislim da od toga nema koristi. Žene koje mogu i žele, one će dojiti, a ima onih koje ne mogu ili jednostavno ne žele, i zašto njima sada nabijati osjećaj krivnje da su loše majke. Meni su svi govorili da dojim previše i da će mi se grudi objesiti, a bavim se manekenstvom, te da ću je previše vezati uz sebe. Ali nitko me od kćeri nije mogao odvojiti sve do kraja njezinog osmog mjeseca života. Tada sam prvi put otišla sa suprugom na manje od 48 sati na brod, koji je naravno bio udaljen samo sat vremena od Splita, gdje je baka čuvala Laru Bornu, kako bih se mogla brzo vratiti ako nešto krene krivo. Sve je dobro prošlo, ali moja je kćer toliko bila ljutita na mene što sam je ostavila da me nije željela pogledati ni komunicirati sa mnom, a kamoli sisati. U očima sam joj vidjela ljutnju i bijes, bio mi je to najbolniji trenutak otkako sam postala mama. Na taj sam izlet otišla zbog supruga jer svaki put kada bi me zvao sa sobom na putovanje, ja bih mu obećala, a onda prije puta otkazala jer se nisam mogla odvojiti od kćeri. No sve do toga malena je neprestano bila na prsima, znalo mi se dogoditi da obje zaspimo dok je sisala i probudimo se u istom položaju. To odvajanje i prestanak dojenja teško su mi pali.

Pohranjivanje matičnih stanica

pohranili ste kćerkine matične stanice u banku matičnih STANICA. KAKAV je postupak i koliko košta?
Pohranili smo ih u dvije banke: jedna je u Nizozemskoj, a druga u Belgiji, jer Mađarska nema svoju banku. No to nije bio problem jer je Mađarska u Europskoj uniji pa nema problema prilikom prelaska granice s matičnim stanicama, a mi imamo dvostruku sigurnost. Angažirali smo agenciju koja se time bavi, a sve skupa je išlo u aranžmanu uz porođaj, pa točnu cijenu ne znam. Stanice se čuvaju 20 godina, a nakon toga će Lara Borna odlučiti hoće li ih i gdje dalje čuvati. Inače ja sam dijete znanstvenika i kod mene nije riječ o pomodarstvu; moj otac je bio vrhunski mikrobiolog i jedan od pionira mikrobioloških tehnika u Hrvatskoj, a moj je brat također znanstvenik i trenutno sprema doktorat iz genetike, tako da mi je pohranjivanje matičnih stanica bilo potpuno razumno i normalno. Za svoje bih dijete napravila sve što mogu, a nema ništa gore kad se nešto dogodi a imali smo mogućnost unaprijed osigurati se. Znam da taj postupak u Hrvatskoj stoji oko 1500 eura i da će se u ožujku početi pohranjivati stanice u našu banku. Naime, i to je oblik prevencije jer mislim da je i državi u interesu takvo što jer je jeftinije od teških i skupih lijekova i liječenja, a i spašava živote građana.

TKO JE DAO IME MALENOJ?
Željela sam da ima inicijale BB, pa sam rekla da će biti Borna Brkljač, jer Borna je staro ime iz naše povijesti i za mene predstavlja neku snagu. K tome čini mi se da riječi Borna i Branimir imaju isti korijen. No kad smo rekli da će se zvati Borna, njezin je polubrat Ivan rekao da će ga svi zezati jer će u američkoj školi misliti da se zove Rođena, što na engleskom jest riječ born. Stoga je dao prijedlog da dodamo još jedno ime, Helena ili Lara, jer su to internacionalna imena, pa smo je za njegovu ljubav odlučili nazvati Lara Borna.

zašto je pak od milja zovete Đove?
To je splitski nadimak za Ivanu, odnosno potječe od talijanske riječi Giovanina. A kako sam ja nakon poroda u bolnici čitala Smojina „Dalmatinska pisma", zbirku pričica čiji je izričaj toliko autentičan i splitski, odmah sam pred očima imala ulice svojega rodnoga grada, Matejušku i Varoš, pa me sve to asociralo na stare Splićanke, Giove (Đove). Pa sam malenoj od milja počela tepati Đove, i svi su je tako počeli zvati.

TKO JE „SLABIJI" NA LARu BORNu KAD SE RADI O KuPOVANju ODJEĆE I IGRAčAKA?
Suprug je veliki ljubitelj mode i vrlo je pedantan i dotjeran, a to je prenio i na svog sina, a sada i na kćer. Kupuje nenormalne količine garderobe, a takva sam bila i ja u početku jer zapravo nisam ni znala što je sve bebi potrebno. Sada pak vidim da su haljinice dosta nepraktične i da se najugodnije osjeća u trenirkicama iz GAP-a, Benettona i H&M-a, koje su relativno jeftine. Nekoliko haljinica imamo u ormaru kada se princeza treba dotjerati za neki rođendan ili svečanu prigodu.
mala djeca po rođenju nalikuju očevima kako bi ih oni prihvatili, i to je živa istina, ali sada je sve sličnija meni.

NEDOSTAJE LI VAM POSAO?
Imam sreće pa ne moram raditi kao druge majke, već povremeno odradim neko snimanje za Top Shop za televiziju. Lara Borna i ja smo pak zahvaljujući suprugu i njegovim produkcijskim poslovima imale i epizodnu ulogu u jednoj stranoj seriji. No sjećam se da sam ubrzo nakon poroda i s nekoliko kilograma viška nosila revije u Zagrebu. Tako da sam konstantno u nekom poslu. Inače nikad si neću oprostiti što sam na trećoj godini studija filozofije i fonetike odustala - povuklo me manekenstvo i televizija jer sam tada odlično zarađivala, a sada bi mi bilo preteško vratiti se jer se moj studij može završiti samo redovitim studiranjem i pohađanjem predavanja, za što ja sad nemam vremena. No upisala sam se na politologiju izvanredno, čemu se veselim, iako si nisam ništa čvrsto obećala.

Sadržaj ovoga broja: